U šumskom gaju, kraj grma zove
vila je dragom venčić plela,
od ivanjskog nežnog bilja,
žutog smilja i bosilja.
Noćni je vetar gledao,
ruke joj svoje pružio,
u kosu zvezde upleo,
oči joj rosom umio,
jelek šapatom istkao,
osmeh joj s usana ukrao,
al' tugu iz srca nikada ...
U duši pastira, čežnja se roji,
ko zvezde na nebu u letnji suton.
Noćni ga vetar gledao,
oblakom Mesec sakrio,
poznate staze zameo,
u mračne gore zaveo,
zvuk frule u nedra sakrio,
šumskoj ga vili odneo,
uzdah joj s usana ukrao,
al' ljubav iz srca nikada ...
Ana San Snova Milinović
Нема коментара:
Постави коментар